Te večeri snijeg je padao nad Zagrebom tiho, gotovo učeno, kao da i pahulje poznaju red starih gradova. Sjedio sam uz prozor kavane u Ilici, ondje gdje se staklo lagano muti od topline unutrašnjosti, a vani tramvaj prolazi kroz sumrak poput umorne misli koja još uvijek zna svoj put. Preda mnom su stajali bilježnica, pero, dvije knjige bez naslova i šalica kave koja se hladila sporije od čovjekove nade. Godina je bila 1947., ali u meni su živjela mnoga stoljeća. Često sam mislio da čovjek ne živi u vremenu u kojem je rođen, nego u vremenu koje ga je ranilo. Neki ljudi ostanu zauvijek u djetinjstvu, neki u jednoj ljubavi, neki u danu kada su prvi put shvatili da svijet nije pravedan. Ja sam, čini mi se, živio u svim svojim porazima odjednom, kao u kući s mnogo soba u kojima gori po jedna slaba svjetiljka. Hodao sam iz jedne u drugu, noseći lice koje je grad smatrao mirnim. Zagreb mi je tih mjeseci postao utočište. Ovaj grad znao je šutjeti dostojanstveno. Nije se razmetao svojim ranama. Na pročeljima su još stajali tragovi prošlih vremena, ali nitko ih nije pokazivao kao medalje. Ljudi su žurili, radili, kupovali kruh, nosili novine pod rukom, a u njihovim koracima osjećala se neka stara srednjoeuropska ozbiljnost. Volio sam takve gradove. Gradove koji ne govore mnogo o sebi jer znaju tko su. Ponekad sam se pitao je li čovjekova sudbina samo niz pogrešnih adresa. Kucaš na vrata prijateljstva, otvara ti se zavist. Tražiš ljubav, dočeka te taština. Kreneš prema znanju, presretne te oholost. Pođeš prema Bogu, a ondje već stoji čovjek koji prodaje ulaznice. Ipak, unatoč svemu, nastavljamo kucati. To me oduvijek zadivljivalo. Tvrdoglavost srca veća je od mudrosti razuma. Konobar me poznavao i nije me ništa pitao. Donosio je kavu kao što se u starim samostanima donosi svijeća, tiho i s mjerom. U takvim gestama skriva se ostatak civilizacije. Države se ruše, vojske prolaze, parole se mijenjaju, ali način na koji čovjek spušta šalicu na stol može sačuvati više Europe nego čitavi govori ministara. Na ulici sam gledao mlade ljude. Njihove su oči pripadale budućnosti, a ramena još uvijek prošlosti. To je najteža dob. Kad si mlad, vjeruješ da ćeš birati život. Kasnije shvatiš da je život odavno izabrao tebe. Dao ti je narav, lice, čežnje, slabosti, vrijeme i mjesto. Sloboda počinje tek kad zavoliš zadane karte i naučiš igrati dostojanstveno. Pisao sam tada mnogo, a objavljivao malo. Ima pisaca koji pišu da bi ih vidjeli. Ima onih koji pišu da bi preživjeli. Ja sam pripadao drugima. Rečenice su mi služile kao mostovi preko unutarnjih provalija. Kad ne bih pisao, morao bih vikati. Budući da sam prezirao buku, birao sam tintu. Jedne večeri ušla je žena u tamnom kaputu i sjela sama za susjedni stol. Imala je lice osobe koja je izgubila nešto veliko, ali je odlučila hodati uspravno. Takva lica pamtim bolje od lijepih. Ljepota je dar prirode, ali dostojanstvo je umjetnost. Pogledala me samo jednom, kratko, dovoljno da oboje shvatimo kako se nećemo upoznati. U tome je također bilo neke nježnosti. Nisu svi susreti stvoreni da traju. Neki postoje samo da nas podsjete kako još možemo osjetiti. Kad sam izlazio, snijeg je već prekrio tračnice. Zagreb je izgledao kao rukopis preko kojega je netko pažljivo povukao bijeli list papira. Pomislio sam da bi i čovjek ponekad trebao dobiti takvu noć. Da mu tišina prekrije pogreške, da mu zima ohladi taštine, da mu novi tragovi počnu od praznine. Krenuo sam polako prema stanu noseći pod rukom bilježnicu. U njoj nije bilo velikih istina. Samo nekoliko rečenica koje su mi se činile dovoljnima da još jednu večer ostanem čovjek.
Roberto Minichini, travanj 2026
Nessun commento:
Posta un commento